Ovdje smatram potrebnim podsjetiti na Mariju Montessori i osnove njezina učenja zbog sve većeg interesa za tu ideju i praksu odgoja u našem vremenu. Pažljivo promatrati dijete, kako bismo mogli procijeniti koje su njegove osobne potrebe, glavno je polazište. Marija je bila svjesna da se potrebe djeteta mijenjaju kako se mijenja i društvo, no ako smo svjesni tih promjena, možemo pomoći djetetu da se s njima nosi. „Zlatno je pravilo i dalje promatrati, slušati, štititi i poticati sigurnu obiteljsku zajednicu punu ljubavi – koliko god ta zajednica bila različita od obitelji do obitelji i u različitim vremenskim periodima.“(Britton, 2000.,6)
Marija Montessori rođena je 1870. godine u gradu Chiaravalle u Italiji, bila je sklona proučavanju prirode I završila je studij medicine kao prva žena liječnik u Italiji. God. 1906. počela medicinsku praksu s grupom od šezdeset djece zaposlenih roditelja u četvrti San Lorenzo u Rimu. Ondje je osnovana prva "Dječja kuća" ("Casa dei Bambini") u kojoj je nastala Montessori metoda odgoja i obrazovanja. Dječju kuću pohađala su djeca od dvije do šest godina. Svaki komad opreme, svaka vježba, cijela metoda Montessori razvijena je na temelju onog što djeca mogu učiniti "prirodno", sama, bez pomoći odrasle osobe. Metoda se pokazala vrlo uspješnom pa se ubrzo nakon toga osnivaju novi vrtići u Rimu i Milanu, a nju su kao stručnjaka pozivali u Englesku, Australiju i Ameriku gdje je pomagala pri osnivanju novih kuća koje su njegovale njenu metodu odgajanja. Godine 1914. napisala je: „Nisam ja izmislila metode obrazovanja, ja sam samo dala maloj djeci priliku da žive.“
Sve više Montessori vrtića
Osnovna teza pedagogije Montessori je „Pomozi mi da učinim sam“. Metoda Montessori ne temelji se na izravnom poučavanju, već na osiguravanju poticajne okoline u kojoj će dijete samoaktivnošću razviti sve svoje sposobnosti. Odgojitelj u programu Montessori prati individualni razvoj svakog djeteta i nudi mu poticaje potrebne za ovladavanje određenim vještinama, sukladno stupnju njegova psihofizičkog razvoja. Skupine po programu Montessori su heterogene, djeca su različite dobi pa tako i sposobnosti, a uključena su i djeca s teškoćama u razvoju i darovita djeca.
U novije vrijeme Montessori pedagogija doživljava uspon u Hrvatskoj, ali i drugdje u svijetu, jer je primjenjiva u svim kulturama. Prema podatcima Hrvatskog Montessori društva, kod nas trenutno tako radi sedam privatnih vrtića, a u dvadesetak gradskih vrtića postoje Montessori programi. To je ponajprije zato što se u temeljnim odrednicama pedagogije Montessori nalaze samostalnost, sloboda izbora aktivnosti, individualizacija, senzomotorička integracija i red, a to se cijeni u današnjem vremenu.
Smatram da je jedan od važnih razloga rasta Montessori pedagogije i rad na jačanju koncentracije djece. Znamo da današnju djecu bombardiraju razni sadržaji u obiteljskom domu i u vrtiću. Često su ti sadržaji upitne kvalitete (mnoštvo neinteraktivnih igračaka, neprimjereni audio i vizualni sadržaji). U takvim uvjetima teško je zadržati pažnju na onome što je djetetu stvarno potrebno za učenje. Spoznaja o polarizaciji pažnje u procesu samoostvarivanja i samoizgradnje ukazuje da je djetetu prije svega potreban konkretan poticaj, dozirani pribor, pravovremeno ponuđen, kako bi mu se omogućilo uspješno učenje za život, a to je upravo ono na čemu rade odgojitelji u Montessori skupinama.
Dijelovi iz članka objavljenog u časopisu Zrno (stručni časopis namijenjen prosvjetnim djelatnicima zaposlenima u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama; 2.mj.2020.)
Sanja Bežen, mag. praesc. educ.
Dječji vrtić Savica, Zagreb
